Kako odabrati djembe

Djembe je jedan od rijetkih instrumenata na kojima ćeš odsvirati nešto smisleno u pet minuta od raspakiravanja, a na kojem se istovremeno može napredovati godinama. Ne treba mu pojačalo, kabel ni utičnica, dovoljni su ti stolica i dvije ruke, a glasnoćom mirno nadglasa akustičnu gitaru. Upravo se zato viđa na kampovima, u bubnjarskim krugovima, na probama folk sastava i u dnevnim boravcima ljudi koji se glazbi vraćaju nakon petnaest godina pauze.

Problem dolazi u trenutku kad otvoriš ponudu djembe i vidiš da se dva bubnja iste veličine cijenom razlikuju i peterostruko. Iza toga ne stoji marketing, nego četiri konkretne stvari o kojima moraš odlučiti: koja veličina, koja opna, od čega korpus i kako se štima. Proći ćemo ih točno tim redom, jer istim redom ih rješava i čovjek koji stoji u trgovini. Na kraju dodajemo konkretne modele, dodatke koji se stvarno isplate i nekoliko savjeta da ti bubanj potraje godinama.

Djembe potječe iz zapadne Afrike, s područja današnjeg Malija, Gvineje i Senegala, gdje su ga stoljećima izrezivali iz jednog komada tvrdog drva i na njega natezali kozju kožu. Cijela je tajna u obliku. Korpus gore ima široki kotao, u sredini se suzi u nogu, a prema tlu se ponovno raširi, pa se zrak unutra ubrza i izleti kroz donji otvor. Radi slično kao megafon, samo što ga umjesto glasa pokrene udarac dlana.

Iz toga proizlazi i kako se na djembe sjedi. Bubanj držiš među koljenima blago nagnut prema naprijed, da donji otvor ništa ne zaklanja, i to je sve. Staviš li ga ravno na pod, izgubi otprilike pola glasnoće, a to je najčešća greška kod ljudi koji su instrument kupili, a da nikad nisu vidjeli nekoga svirati uživo. Ako ne želiš sjediti, postoje stalci za djembe koji ga podignu umjesto tebe.

Prije nego što počneš uspoređivati modele, isplati se znati što ćeš na njima zapravo raditi, jer upravo to odlučuje što ti od bubnja treba. Sviranje djembea stoji na tri udarca. Bass sviraš cijelim dlanom u sredinu opne i zvuči duboko i meko. Tone dobiješ spojenim prstima tik uz rub, povukavši ruku odmah nakon udarca, i to je onaj jasan, pjevni ton. Slap je oštar prasak na rubu, sviran opuštenim prstima, i većini ljudi najdulje treba dok ga izvedu čisto.

I upravo se na slapu čuje razlika između jeftinog i dobrog bubnja, jer tanka opna ili nezategnuta užad taj ti udarac jednostavno neće dati, koliko god se trudio. Ako dakle biraš prvi djembe i želiš uz njega izdržati dulje od jednog ljeta, preskoči najjeftiniju policu. To je cijeli razlog zašto se isplati proći kroz te četiri odluke kako spada.

Veličina djembea navodi se promjerom opne u inčima i visinom u centimetrima, pri čemu su obje brojke povezane, pa je dovoljno zapamtiti jednu. Odrasli svirač srednje građe najudobnije sjeda za bubanj s dvanaestinčnom opnom i visinom oko šezdeset centimetara, a upravo u toj veličini naći ćeš i najširi izbor modela.

Ako si viši od metra i osamdeset, uzmi radije trinaest ili četrnaest inča i visinu od šezdeset pet centimetara, inače ćeš se pri sviranju grbiti i nakon pola sata zabolet će te leđa. Deseteroinčni bubnjevi odgovaraju tinejdžerima, sviranju stojeći s remenom i svakome tko instrument često nosi, bilo u školu, bilo na probu.

Osam inča i manje pripada djeci i ondje se isplati pogledati i u dječje perkusije, gdje ćeš naći cijele setove i manje ručne bubnjeve. Kod djece je važnije da bubanj ne bude previsok i da dijete nogama dosegne pod, nego da bude glasan.

Kozja koža je ono što djembeu daje njegov karakterističan zvuk. Debljina joj je neujednačena, svaki komad zvuči malo drukčije, slap je s njom glasniji, a instrument je općenito življi pod rukama. Cijena toga je što reagira na vrijeme, pa se u vlazi popusti, a u suhom grijanom stanu zategne, i s vremena na vrijeme ćeš je morati doštimati.

Sintetička opna je točna suprotnost. Zvuči jednako u siječnju i u kolovozu, uopće se njome ne moraš baviti i izdržat će sviranje vani i po kiši. Slap je s njom tvrđi i manje šarolik, ali tu razliku čuješ uglavnom ti pod vlastitim dlanovima, a ne netko tko stoji deset metara od tebe.

Pojednostavljeno izgleda ovako: za doma i za bubnjarski krug uzmi kožu, za kampove, za školu i za svugdje kamo ćeš ga voziti uzmi sintetiku. A ako opna jednom otkaže, to nije kraj instrumenta, zamjenske su u opnama za perkusije.

Tradicionalni afrički djembe izrezan je iz jednog komada tvrdog drva, najčešće lenkea ili djalle, i prepoznaješ ga po tome što unutrašnjost nije glatka i u njoj se vide tragovi dlijeta. Zvuči najpunije i ima najviše dubine, no ujedno je najteži, najskuplji i najosjetljiviji na vlagu, pa je to izbor za nekoga tko već zna što hoće.

Daleko su rašireniji mahagonijevi bubnjevi proizvedeni u Indoneziji i Tajlandu, koji oblikom i zvukom polaze od afričkog originala, ali su jeftiniji i dimenzijski stabilniji. Za većinu ljudi to je razuman srednji put, jer je razlika u zvuku manja od razlike u cijeni.

Treću skupinu čine korpusi od stakloplastike. Ne pucaju, ne smeta im ni kiša ni mraz, a zvuče glasnije i oštrije od drva. Ako planiraš svirati vani, na festivalima ili s djecom, to je najpraktičnije rješenje, makar po cijenu topline u tonu.

Klasični djembe štima se užetom koje ide između gornjeg i donjeg obruča, a napetost povećavaš tako da ga pleteš u dijamantni uzorak. Zvuči kompliciranije nego što jest. Naučit ćeš to u jedno poslijepodne iz videa, a kad jednom svladaš, bubanj doštimaš bilo gdje i bez ikakvog alata.

Mehanički štimani djembe umjesto užeta ima vijke i zatezne uške slične bubnjevima, pa štimanje odradiš ključem za minutu. To je rješenje za učitelje, za svirače u sastavu koji se moraju brzo prilagoditi i za svakoga koga pletenje užadi unaprijed odbija.

Zvučno među njima nema bitne razlike, pa odlučuj po naravi, a ne po ušima. Užetni bubnjevi obično su lakši i izgledaju tradicionalnije, mehanički su praktičniji i malo teži.

Kad su te četiri stvari riješene, izbor se odjednom suzi na nekoliko imena. Najširu ponudu ima Meinl i pokriva baš sve razine. Kao prvi djembe za odraslog ima smisla Meinl HDJ4 Headliner s mahagonijevim korpusom i kozjom opnom, dostupan od osam do trinaest inča, pa ćeš veličinu iz prve odluke pogoditi točno. Tko želi tradicionalniji zvuk, naći će ga u seriji Journey, gdje Meinl FADJ7 ima deblji korpus i izraženiju dubinu.

Ako si u drugoj odluci završio na sintetici, Meinl Alpine Series građena je baš za to i ne smeta joj ni kiša ni hladnoća. A ako su te odbila užad, Meinl PMDJ1 Mechanical Tuned Travel ima vijčano zatezanje i izrađuje se s kozjom i sa sintetičkom opnom, pa drugu odluku i dalje možeš ispoštovati. Na vrhu ponude stoji Meinl Professional African Style, dakle bubanj izrađen u Africi od tvrdog drva i štiman užetom, s posve drukčijom dinamikom od svega ispod njega.

Toca Percussion seriju Freestyle gradi na korpusu od stakloplastike koji je praktički neuništiv i postoji u užetnoj i mehaničkoj verziji, što je čini prirodnim izborom za škole, kampove i sviranje vani. Terre nudi mahagonijeve djembe u cijelom rasponu visina od trideset do šezdeset pet centimetara, a u seriji Professional Player i ozbiljne instrumente za iskusne svirače. Za djecu je najsigurniji izbor Nino, koja radi manje veličine i unaprijed naštimane stakloplastične modele kod kojih nemaš baš ništa za rješavati.

Sam djembe ti je dovoljan za sviranje, ali tri se stvari isplate gotovo svakome. Prva je torba, jer je korpus izvana golo drvo i jedna vožnja u prtljažniku može ga ogrepsti. U torbama i koferima za djembe naći ćeš i meke verzije s naramenicama, s kojima bubanj odneseš i na biciklu.

Druga je stalak, koji bubanj podigne i ostavi donji otvor slobodan. Cijenit ćeš ga najviše pri duljem sviranju, kad ga ne želiš cijelo vrijeme držati koljenima, i na nastupima, gdje trebaš slobodne ruke.

Treća je remen, ako planiraš svirati stojeći. A kad te sviranje uhvati i poželiš proširiti zvuk, najčešći dodaci uz djembe su konge i bongosi, eventualno cajon, koji pokriva bas i snare odjednom i o kojem imamo zaseban članak kako odabrati cajon.

Djembeu gotovo ništa ne treba, ali tri mu stvari izrazito škode. Prva je izravno sunce i radijator, uz koje se koža isuši i napukne. Druga je vlažan podrum ili garaža, gdje opna popusti, a drvo nabubri. Treća su palice, za koje instrument nije građen i koje će ti probiti kožu brže nego što očekuješ, pa ih ostavi za konge, timbales i blokove.

Uobičajeno održavanje pitanje je minute. Nakon sviranja obriši opnu suhom krpicom i s vremena na vrijeme lagano zategni užad kad čuješ da je ton pao. Ako opna ipak pukne, zamjena je posve uobičajen popravak, nove su u opnama za perkusije, a načelo je isto kao kod bubnjeva, gdje ga korak po korak razrađuje članak kako zamijeniti opne na bubnjevima.

Veličinu biraj prema vlastitoj visini, kod odraslog svirača dvanaest inča je sigurica. Opnu biraj prema tome gdje ćeš svirati, kožu za doma i sintetiku za vani. Korpus odlučuje o toplini tona, pri čemu je mahagonij razuman sredina između cijene i zvuka, a stakloplastika preživi sve. A štimanje biraj prema naravi, uže ako te veseli zanat i vijke ako želiš biti gotov za minutu.

Kad prođeš te četiri stvari, izbor prestaje biti lutrija. Cijelu ponudu imaš u kategoriji djembe, a ako još oklijevaš među vrstama ručnih bubnjeva, pogledaj i konge, bongose i cajone. Ako tražiš nešto mirnije u rukama, pogledaj kalimbe ili instrumente za muzikoterapiju.

Savladat ćeš, i to brže nego što očekuješ. Ne trebaju ti note, štimer ni učitelj, a prvi upotrebljiv ritam odsviraš isti dan kad raspakiraš bubanj. Istodobno djembe ima dovoljno dubine da te zanima i nakon nekoliko godina, kad dođeš do slapova i sviranja u skupini.

Djeci do deset godina odgovara opna od šest do osam inča i visina do četrdeset centimetara, starijoj djeci osam do deset inča. Važniji od promjera ipak je sjed, dijete mora nogama doseći pod i zadržati bubanj među koljenima. Manje veličine naći ćeš i među dječjim perkusijama.

S kozjom kožom provjeri ga svakih nekoliko tjedana i uvijek nakon veće promjene okoline, primjerice kad ga uneseš iz auta u grijanu sobu. Sa sintetičkom opnom praktički nikad ne štimaš i to joj je glavna prednost.

Recimo otvoreno, djembe je glasniji nego što zamišljaš, osobito bass i slap. Pomoći će manja veličina, sviranje mekšom dinamikom i podloga ispod bubnja koja prigušuje prijenos zvuka u pod. U zgradi se isplati dogovoriti sa susjedima oko termina, baš kao i kod bubnjeva.

Ako ćeš svirati uglavnom doma, uzmi kožu, zvuči življe i naučiš osjetiti kako instrument reagira na vrijeme i na tvoje ruke. Ako ćeš bubanj voziti po kampovima i svirati vani, sintetika ti štedi hrpu briga i zvuči uvijek jednako.

Radije ne. Djembe je građen za sviranje rukama, a palica će kožu poderati ili probiti. Ako te privlači sviranje palicama, za to postoje konge, timbales i blokovi, ili odmah bubnjevi.