Top 10 albuma koji su definirali britanski heavy metal

Heavy metal nije nastao u Americi, nego u Birminghamu. Godine 1965. preša u limarskoj tvornici odrezala je sedamnaestogodišnjem Tonyju Iommiju vrhove dvaju prstiju desne ruke, dakle one kojom pritišće žice. Bio je to njegov posljednji dan u toj tvornici. Liječnici su mu rekli da je s gitarom gotovo. Iommi je umjesto toga napravio naprstke od plastične boce deterdženta i nategnuo bendžo žice, jer se lagane gitarske tada nisu proizvodile. Da bi ga žice što manje vukle, gitaru je još i spustio. Točno odatle dolazi taj težak, mračan zvuk koji danas svira cijeli planet. Ovo je deset albuma na kojima stoji britanski metal. Ni jedan ti ne bi trebao faliti kod kuće.

Radnička klasa iz Barnsleyja u South Yorkshireu. Saxon nikad nisu bili najbolje odjeven bend scene, ali bez njih novi val britanskog heavy metala ne bi imao tu brzinu. Wheels of Steel, Strong Arm of the Law i ovaj album čine trojku na kojoj stoji cijeli taj val. Četvrti album izašao je 25. rujna 1981., u Britaniji je stigao do devetog mjesta i dobio zlatnu ploču.

Iz njega su izašla tri singla: And the Bands Played On, Never Surrender i Princess of the Night. Naslovna Denim and Leather je ipak druga stvar. Nije o bendu, nego o ljudima pred pozornicom, o tome ko je gdje bio kad je sve počelo. Zato je postala himna cijele scene i zato je Biff Byford pjeva na koncertima do danas.

Fun fact: To je posljednji album klasične postave. Bubnjar Pete Gill je nakon njega otišao iz benda zbog povrede ruke.

Na Silvestrovo 1984. bubnjar Rick Allen je doživio prometnu nesreću i ostao bez lijeve ruke. Bend nije objavio pauzu. Producent Mutt Lange ga je uvjerio da se svirati može i drugačije, a Simmons mu je izgradio elektronički set na kojem su dionicu ruke koja nedostaje preuzele nožne pedale. Allen se 1987. vratio na pozornicu s dva identična seta po mjeri i za bubnjevima Def Lepparda sjedi i danas.

Album je nastajao više od tri godine i bio je to Langeov treći i ujedno posljednji posao s bendom. Dvanaest pjesama, od kojih je sedam postalo singl: Animal, Women, Pour Some Sugar on Me, Hysteria, Armageddon It, Love Bites i Rocket. Prodan je u više od 25 milijuna primjeraka, pa je to njihova najuspješnija ploča.

Fun fact: Singl je dakle izašao iz više od pola albuma. Iza te brojke stoji Langeova opsjednutost time da ploča jednako dobro zvuči u autu, na stadionu i iz malog radija.

Kad je Ritchie Blackmore otišao iz Deep Purplea, iz prijašnje postave Rainbowa zadržao je samo jednog čovjeka. Pjevača Ronnieja Jamesa Dija. Ostatak benda posložio je iznova: bubnjar Cozy Powell, basist Jimmy Bain, klavijaturist Tony Carey. U veljači 1976. zavukli su se u minhenski studio Musicland i bili gotovi za nepun mjesec.

Na albumu je šest pjesama i nijedna slaba. Vrhunac je osmominutna Stargazer o čarobnjaku koji daje sagraditi toranj do zvijezda i za to porobi tisuće ljudi. Blackmore je za nju doveo članove Münchenske filharmonije pod ravnanjem Rainera Pietscha, a Dio je dao izvedbu koju mu mnogi i danas broje kao životnu.

Fun fact: Album je producirao Martin Birch. Isto ime vidjet ćeš u ovom odbrojavanju još jednom, šest mjesta više.

27. travnja 1979. izbacili su Ozzyja iz Black Sabbatha zbog alkohola i droge. Djelovalo je kao kraj, ali još iste godine naletio je u uredima Jet Recordsa na dvadesetdvogodišnjeg gitarista Randyja Rhoadsa iz Quiet Riota. Rhoads nije bio obožavatelj Sabbatha i na audiciju zamalo nije došao. Na kraju je odsvirao nekoliko flažoleta kroz mali vježbovni pojačalo i Ozzyju je to bilo dovoljno.

Postavu su dopunili basist Bob Daisley i bubnjar Lee Kerslake, koji je prije svirao u Uriah Heepu. Crazy Train su Osbourne, Rhoads i Daisley napisali zajedno, a njezin riff je i danas među prvim stvarima koje nauči svaki početnik na metal gitari. U Britaniji je album izašao 12. rujna 1980., u Americi tek pola godine kasnije.

Fun fact: Rhoads je poginuo 19. ožujka 1982., kad je mali avion udario u autobus benda. Imao je dvadeset pet godina i s Ozzyjem je stigao snimiti dva albuma.

Lemmyja su izbacili iz Hawkwinda u svibnju 1975., nakon što su ga na kanadskoj granici uhitili zbog droge. Motörhead je osnovao odmah zatim. Bas je svirao kao ritam gitaru, kroz gitarska pojačala i s toliko distorzije da je u triju zamijenio i drugu gitaru. Ace of Spades su snimili između 4. kolovoza i 15. rujna 1980. u studiju Jackson's u Rickmansworthu s producentom Vicom Maileom, koji je prije radio na pločama Jimija Hendrixa, Led Zeppelina i The Whoa.

Maile je izveo tešku stvar. Zvuk benda na ploči je posložio, ali mu nije oduzeo ni prljavštinu ni tempo. Album se popeo na četvrto mjesto britanske liste i do ožujka 1981. imao zlatnu ploču, pa je komercijalno najuspješniji koji su Motörhead snimili. Naslovna Ace of Spades je nakon Sabbatha najcitiraniji britanski metal riff, a (We Are) The Road Crew je posveta tehničarima kakvu im nitko drugi nije napisao.

Fun fact: Bend se izvorno trebao zvati Bastard. Menadžer Doug Smith je to presjekao rekavši da s takvim imenom nikad neće doći u udarni termin, i predložio Motörhead. Lemmy je kasnije tvrdio da je ime odabrao on sam.

Deep Purple su 3. prosinca 1971. stigli u Montreux s namjerom da album snime u tamošnjem kasinu. Sutradan je tijekom koncerta Franka Zappe netko pucao u trstiku na stropu i kasino je izgorio do temelja. Nitko nije poginuo, ali bend je ostao bez studija i s unajmljenom opremom. Organizator Claude Nobs im je naposljetku našao Grand Hotel, zatvoren izvan sezone.

Snimalo se od 6. do 21. prosinca, s mobilnim studijem Rolling Stonesa parkiranim pred hotelom. Kao prostor za snimanje poslužila su dva susjedna hodnika i kupaonica, zidovi su prigušeni madracima, a do sobe s monitoringom išlo se preko balkona. U tim uvjetima nastale su Highway Star, Space Truckin' i Smoke on the Water, koja nije metafora nego doslovan opis tog požara.

Fun fact: Isti kamion s mobilnim studijem Rolling Stonesa u istom su periodu unajmili i Led Zeppelin, kad su u seoskoj kući Headley Grange snimali svoj četvrti album.

Black Sabbath se u ovom odbrojavanju pojavljuju dvaput i to nije greška. Ako je Paranoid otvorio žanr, ovaj mu je album dao zvuk koji se koristi i danas. Tony Iommi je za snimanje spustio gitaru tri poltona niže, na C#, da žice manje vuku i da mu je lakše svirati. Geezer Butler je za njim spustio bas da sve sjedne.

Rezultat je mračniji i prljaviji od svega prije. Sweet Leaf album otvara kašljanjem i riffom koji se vuče kao buldožer, a Children of the Grave najbolji je dokaz da se može biti spor i bijesan istovremeno. Upravo je to spuštanje štima postalo temelj dooma, sludgea i stoner metala. Svaki bend koji danas svira sporo i nisko vraća se ovamo.

Fun fact: Iommi nakon povrede prstiju nije mogao pritiskati žice kako je htio, a spušteni štim mu je posao olakšao. Iz čisto praktične potrebe tako je nastao zvuk koji je dvadeset godina kasnije stajao iza cijele stoner i doom scene.

Kožu i zakovice donio je u Judas Priest gitarist K. K. Downing još prije ovog albuma. Odveo je Roba Halforda u londonsku S&M trgovinu, tamo su se opremili i zatim to pokazali ostatku benda. Na British Steelu se vizualu pridružio i zvuk koji je sjeo: dvoglasne gitare Downinga i Glenna Tiptona te pjesme skraćene na tri do pet minuta. Snimalo se u Tittenhurst Parku, na imanju od sedamdeset dva jutra koje je tada bilo Ringa Starra, a prije toga Johna Lennona.

Breaking the Law i Living After Midnight i danas su njihove najizvođenije pjesme, a Metal Gods je žanru dala jedan od najpoznatijih nadimaka. Album je završio na četvrtom mjestu britanske liste, što je tada bio njihov najbolji plasman. U kolovozu 2026. bend je odsvirao koncert u bratislavskoj Tipos Areni.

Fun fact: Sampler tada nisu imali, pa su zvukove napravili sami. Razbijeno staklo u Breaking the Law je prava boca od mlijeka, a dio zvukova u Metal Gods nastao je udaranjem biljarskih štapova i pladnjeva s priborom. Ringo im je na imanju zabranio vožnju motorima i pecanje. Bend je to ignorirao.

Krajem 1981. Iron Maiden su zamijenili pjevača Paula Di'Anna Bruceom Dickinsonom, kojeg je menadžer izvukao iz benda Samson. Nije to bila kozmetička promjena. Steve Harris je zbog Bruceova raspona promijenio način na koji sklada, a prvi put je u pisanju sudjelovao i gitarist Adrian Smith. Snimalo se u londonskom Battery Studiosu s producentom Martinom Birchom, album je izašao 22. ožujka 1982.

Rezultat drži žanr do danas. Galopirajući bas, dvoglasne gitare i pjevač koji zvuči kao operni tenor u kožnim hlačama. Run to the Hills, The Number of the Beast i Hallowed Be Thy Name izbacile su bend na stadione, a album je postao prvi s kojim su osvojili vrh britanske liste. U Americi su im vjerske skupine palile ploče, što je bila najbolja reklama koju su mogli dobiti.

Fun fact: Birch je sudario auto u kišnu nedjeljnu večer odmah nakon što su završili naslovnu pjesmu. U servisu su mu za popravak naplatili 666 funti. Toliko se prestrašio da je inzistirao da mu napišu 667.

Prvo mjesto i rodni list cijelog žanra. Black Sabbath su album snimili u lipnju 1970. u londonskim studijima Regent Sound i Island, između šesnaestog i dvadeset prvog u mjesecu, s producentom Rodgerom Bainom. Četiri dečka iz Birminghama koji nisu htjeli svirati blues o ljubavi, nego o ratu, drogama i strahu. I našli su za to zvuk kakav dotad nitko nije koristio.

Funkcioniralo je jednostavno. Iommi je donio riff, Ozzy mu je našao melodiju, Geezer Butler je napisao većinu tekstova, a Bill Ward je ispod toga stavio tucajući ritam. War Pigs je antiratna pjesma, Iron Man ima jedan od najtežih riffova ikad napisanih, a Paranoid je jedini singl s kojim je bend ušao u britanski top 20. Završio je četvrti. Album je zauzeo prvo mjesto.

Fun fact: Ploča se trebala zvati War Pigs, ali se izdavač uplašio reakcija zbog rata u Vijetnamu. Naslovnu Paranoid bend je napisao i snimio za dvadeset do dvadeset pet minuta kao ispunu, da album ne bude kratak. Postala im je najveći hit i album je nazvan po njoj.

Ništa od toga nije ostarjelo. Klasici izlaze u remasteriranim reizdanjima na LP pločama i CD-u, a Metallica i danas svira pjesme Diamond Heada, od kojih je učila. Želiš li dublje od prve desetke, pusti Saxon, Whitesnake, Thin Lizzy i Venom.

A ako te uhvatilo toliko da to želiš i odsvirati, princip se od Iommija nije promijenio. Treba ti električna gitara, pošteno pojačalo i efekt koji podnese distorziju bez razmazivanja zvuka. Ploče pusti s gramofona, doštimaj slušalicama i dopuni merchom. Prethodni dio serije imamo o nu metalu.